Prijevod same riječi govori za sebe. Ali uvijek postoji ono ali. Od samih začetaka te izvedenice demokracija nije bila vladavina naroda nego vladavina građanske elite. A ta elita nije bila većina. Dapače, manjina je vladala narodom, tj. ljudima, jer narod, iako je etnički postojao, jest imao mala ili nikakva prava niti je odlučivao o stvarima koja ih se tiču.
Vremenom se situacija postupno mijenja. Demokracija postaje vladavina većine. I tu u stvari nastaje problem. Naročito kada se radi o nezrelim demokracijama. U zrelim demokracijama, to još nekako funkcionira, ali u većini država baš i ne. I tu ne govorim o državama trećeg ili četvrtog svijeta nego o državama u dijelovima svijeta koje smatramo razvijenim, civiliziranim, demokratskim. Pa, gdje je tu onda problem?
Da bih to objasnio iznijet ću jedan primjer. Recimo da jedna država ima 4 milijuna državljana. Od toga su 3 milijuna legitimni glasači a izlaznost je dvije trećine, tj. 2 miljuna glasača. Jedna strana s koalicijskim partnerima dobije 1,1 milijun glasova a druga 0,9 milijuna. Većinska koalicija dobit će vlast i recimo 20 ministarstava. A što je s onih 0,9 milijuna glasova? Istina, oni će dobiti svoje zastupnike, bit će prisutni u mnogim odborima, možda ih čak i voditi ali, budimo realni, osim buke u zastupničkom domu, tih 0.9 milijuna glasova bačeno je u bunar. Da li je to bila želja tih glasača. Zasigurno nije.
Što bi onda, po mojem mišljenju, bila volja naroda, pravi smisao demokracije? Matematička, egzaktna volja građana bi bila da svatko prema postotku svojih glasova dobije udio u vlasti, tj. u zakonodavnoj vlasti. Prema osvojenom postotku dobili bi svoja ministarstva. A kako bi to u stvarnosti izgledalo?
Ne ulazeći u detalje to bi izgledalo ovako. Premijer i većinski mandatar postaje lider najjače „pobjedničke“ stranke. On ima pravo prvoizbora ministarstava te bi u tom slučaju izabrao 11 ministarstava po svom nahođenju ili preferencijama. Sigurno bi izabrao ministarstva poput... financija, obrane, unutarnjih poslova, građevine, zdravlja... gdje se obrće najviše novca. Manjinski mandatar, lider najjače „gubitničke“ stranke, delegira ministre preostalih 9 ministarstava.
U tom slučaju nema pobjednika ni gubitnika, nema vladajućih ni opozicije nego preostaje samo stvarna volja naroda. To bi ojačalo kompetitivnost među ministarstvima, vidjelo bi se koja ministarstva dobro rade svoj posao, za koje novce... to bi dovelo do uštede u proračunu a na sljedećim izborima smjernice glasačima za koga da glasuju.
Znam da bi se ta teorija demokracije trebala razraditi, ali to bi po mojem mišljenju bilo najbliže pravom smislu demokracije i značenju ove izvedenice.
No comments:
Post a Comment