Religijski gledano čudo je nevjerojatan, izvanredan, natprirodan ili čak protuprirodan događaj u prostoru i vremenu koji se ne može objasniti ljudskim razumom ili zakonima prirode nego jedino božanskim utjecajem a različite religije često taj fenomen pripisuju božanstvu, čudotvorcima, svecima ili vjerskim vođama.
Teolozi kažu da Bog može djelovati kroz prirodu, ali da, kao stvoritelj, može djelovati i bez, iznad ili čak protiv nje, bilo izravno, bilo kroz molitve i zagovore određenog sveca ili svetaca.
Crkva nastoji biti vrlo oprezna kada odobrava valjanost navodnih čuda te se drži posebno strogih zahtjeva u potvrđivanju autentičnosti čuda a proces nadzire Kongregacija za kauze svetaca. Prije nego što osoba može biti prihvaćena kao svetac, mora se posthumno potvrditi da je učinila barem dva čuda.
Ovo je bilo općenito prihvaćeno gledište o čudima, ali mene zanima da li ovako definirana čuda imaju ili nemaju karakter i obilježja čuda koja su opisana u Bibliji (heb. mohfet; gr. dynamis).
Moj odgovor je NE! Zašto?
Značajne karakteristike biblijskih čuda su: njihova otvorena i javna priroda, njihova jednostavnost, njihova svrha i motiv. Neka su se dogodila privatno ili pred malim skupinama okupljenih (1. Kraljevima 17:19-24; Marko 1:29-31; Djela apostola 9:39-41), ali su često bila javna, pred tisućama ili čak milijunima promatrača. (Izlazak 14:21-31; 19:16-19)
Isusova djela bila su otvorena i javna… njih nije okruživao veo tajne ili mističnosti; ozdravljao je SVE a ne samo neke; nije im bio potreban viši stupanj vjere ili neka usrdna molitva za ozdravljenje (Matej 8:16; 9:35; 12:15). I nije bila potrebna nikakva kongregacija koja bi trebala verificirati čuda. Dokazi su bili moćni i za njih su ti svjedoci uvijek bili spremni biti proganjani ili čak ubijeni (1. Korinćanima 15:3-8; Djela apostola 2:32).
Prvi protivnici kršćanstva, a to je vrlo zanimljivo, nikada nisu osporavali Isusova čuda ili čuda koja su činili apostoli i drugi kršćani prvog stoljeća... što bi bilo za očekivati. Uvijek su se i iznova napadala Kristova učenja a ne čuda! Zato i Isus nije bio poznat kao čudotvorac nego kao učitelj!
Ja ne sumnjam u istinitost mnogim “čudesnih” ozdravljenja u današnje vrijeme. Neki ljudi ozdrave i potpuno se oporave od terminalnih bolesti, ali većina to ne pripisuju nekoj božanskoj intervenciji nego “ludoj” sreći ili pukom slučaju, nekom posebnom režimu prehrane ili uporabe prirodnih lijekova. Ali čak da su i ozdravili bez ičije pomoći to nije nikako dokaz da se dogodilo čudo u biblijskom smislu te riječi. Čudo je, ali ne spada u red biblijskih čuda.
Nekada su čudesni darovi posebnog znanja, mudrosti, govorenja u jezicima i razlučivanja nadahnutih izričaja bili od vitalnog značaja za prvu kršćansku skupštinu. (1. Korinćanima 12:4-11, 27-31) Ali, kao što je napisao apostol Pavao, kad te stvari više ne budu bile potrebne, a više nisu, one će proći.
I zato… kad neki od budućih svetaca bude prišao nekoj bolesnoj osobi i rekao joj ustani i hodi, budi zdrava ili nasiti tisuće ljudi s malo kruha i ribica ili odluči hodati po vodi pa se to dogodi… e to bi bilo čudo neviđeno!
No comments:
Post a Comment